Onimusha 2: Sudbina samuraja - još uvijek gospodar oštrice
Godinama sam čekao da Capcom zapamti da Dead Rising postoji i napokon učini nešto s tom serijom, pa sam vrlo svjestan borbe s kojom se suočavaju obožavatelji neaktivnih IP-ova. Frank West je samo jedan primjer, jer su omiljene serije poput Dino Crisisa, Viewtiful Joea, Lost Planeta, pa čak i samog Capcomovog maskota Mega Mana sve provele više od desetljeća na polici.
Iako sam upoznat s većinom Capcomove starije ponude, postoji jedna serija koja mi je promaknula - Onimusha. Sve do prošlogodišnje najave dugo očekivanog novog nastavka, fanovi Onimushe su vjerojatno imali i gore nego obožavatelji Dino Crysisa, s posljednjim glavnim nastavkom koji je izašao još davne 2004. godine.
Otkad je tako, serijal se sastojao samo od ponovnih izdanja i loše promoviranih remastera, što ga je činilo težim nego što bi trebalo za ambiciozne samuraje poput mene da ovladaju mačem. To se konačno mijenja, jer je, upravo u pravo vrijeme za novu igru, Capcom uložio više truda u povratak Onimushae nego ikad u posljednjih nekoliko godina. Nakon remastera prve Onimushae prije šest dugih godina, serijal se napokon vraća s jednako impresivnim, iako jednostavnim, oživljavanjem svog nastavka, Sudbine samuraja.
Klasični Capcom s puno srca
Onimusha 2: Sudbina samuraja događa se nakon prve igre i prati Odu Nobunagu u njegovoj nastavljenoj potrazi za osvajanjem i ujedinjenjem Japana, samo što je ovaj put uz njega nadnaravna vojska Genma. Usput, Nobunaga pobije selo Yagyu, dom protagonista Jubeija, koji potom kreće na put osvete, tijekom kojeg susreće mnogo zanimljivije likove od same heroja vođenog osvetom.
Iako Jubei ima manje osobnosti nego daska drva, osim povremenog sarkazma, priča Onimushe 2 pokazala se kao jedno od najvećih iznenađenja. Dok mračan i depresivan uvod može stvoriti dojam da vas očekuje ozbiljno i bez pretjerivanja putovanje, Sudbina samuraja uravnotežuje dramatične trenutke s divno smiješnim tonom koji savršeno odgovara notorno kičastim dijalozima i likovima.
Gluma glasom ponekad može izgledati kao da je nesvjesno loša, ali sve šale i samosvjesni humor jasno su pokazali da Capcom zna što radi.
Od nasumičnih robotskih konja koji se pojavljuju niotkuda do Jubeija koji naziva neprijatelje čudacima, Onimusha 2 me držala mnogo više angažiranim nego što sam očekivao, zahvaljujući svojim nezaboravnim likovima i trenucima. Humor možda jest adut Onimushe, ali njezin scenarij je više od šale. Brinuo sam za društvo poput Oya, Ekeija i Magoichija, i radovao se njihovoj simpatičnoj lakoći između trenutaka napetosti i jezive atmosfere nalik Resident Evilu koju sam osjećao tijekom redovne igre.
Više od Samuraja Resident Evil
Kad govorimo o Capcomovom vrhunskom horor dragulju, ta usporedba je otprilike jedina stvar koju sam znao o Onimushi prije nego što sam počeo igrati. Ako ste u istoj situaciji i nikada prije niste igrali ovu seriju, mogli biste se iznenaditi koliko je Samurai’s Destiny sličan klasičnim Resident Evil igrama, sa svojim skučenim prostorima, fiksnim kutovima kamere, zagonetkama temeljenim na predmetima, pa čak i liječenjem pomoću biljaka.
Osim očitog, poput feudalnog japanskog okruženja i očite odsutnosti zombija, ono što Onimushu najviše izdvaja je borba usmjerena na blisku borbu. Iako bitke započinju jednostavno s osnovnim potezima mačem i blokovima, stvari brzo postaju zanimljivije i zadovoljavajuće zahvaljujući magiji, napadima s napajanjem i različitim oružjima. Jedina je mana to što kaotičnije borbe ponekad mogu postati frustrirajuće kada kamera ne radi kako treba, što se događa češće nego što bih želio.
Srećom, nervozna kamera me nije previše smetala, jer je najzanimljivija mehanika u Onimushi, Issen kritični napadi, to nadoknadila. Jubei može uništiti neprijatelje u trenu ako zareže neposredno prije nego što njihovi napadi pogode, što je vrlo izazovno, ali izuzetno nagrađujuće za svladati. Kombinirajte to s lukavim neprijateljima svugdje oko vas, i precizna i vješta borba u Onimushi čini ga puno više od običnog samurajskog Resident Evila.
Još jedna ključna mehanika i temelj serijala koju sam volio je apsorpcija duša, koja vam omogućuje sakupljanje zdravlja, mane i bodova za nadogradnju uz cijenu izlaganja oštećenju.
Vrijedno ponovno izdanje koje nema puno dodataka
Iako borba može biti sjajna, ono što najviše ističe u Onimusha 2 su duboki mehanizmi pratitelja. Svakom od četiri pratitelja možete pokloniti predmete kako biste povećali svoju povezanost s njima, što vam donosi predmete i može dovesti do toga da imaju veću ulogu u priči pa čak i vlastite igrive dijelove. Naravno, također morate prolaziti kroz proces otkrivanja što im se sviđa, ali to je ipak još jedan iznenađujući stup Onimushe 2.
Jedan od mojih omiljenih dijelova sustava suputnika je kako svaki lik ima specifične reakcije na poklone koje im dajete. Opet, nešto čega se nisam baš nadao od igre staroj 21 godinu.
Manje iznenađuje kod Samurai’s Destiny je to kako je remasteriziran. Osim HD grafike i bržeg učitavanja, ovdje nema mnogo dodatnog sadržaja, osim galerije, težih razina i minigameova koji se ranije otključavaju, a koje će cijeniti samo najzagriženiji fanovi. Preuređena promjena oružja jedina je značajna promjena, koja čini igru glađom i štedi stalno prelistavanje kroz izbornike.
S obzirom na to koliko dugo fanovi Onimushija čekaju da se Samurai’s Destiny vrati na moderne platforme, nedostatak značajnih bonusa ne čini se kao veliki problem. Više od svega, ovo mi je napokon omogućilo da doživim sjajnu i jedinstvenu seriju na koju sam godinama propustio.