Nijedna druga izgradnja Baldur’s Gate 3 ne dolazi ni blizu ovoj.

Kad sam započeo svoje drugo igranje Baldur's Gate 3, napravio sam Barbie kao šalu. Groznica sanjarenja o mišićima i Malibuu. Što ako bih stvorio lik koji izgleda kao da je sišao s police Dreamhousea, ali se bori kao da pripada u kavezu? Plava, blistava i s ogromnim velikim sjekirom u rukama.

Ono što je počelo kao fora brzo se pretvorilo u najveću zabavu koju sam ikada imao u igri.

Sila i ružičasti sjaj za usne

Barbari u Baldur’s Gate 3 su jednostavni. Udare stvari snažno. Ljute se. Zatim udare stvari još snažnije. U usporedbi s mojim prvim igranjem, gdje sam balansirao između slotova za čarolije, pozicioniranja i provjere dijaloga, Barbarina sirova snaga osjećala se kao odmor. Borba je postala lagana. Nisam morao razmišljati o redoslijedu čarolija. Samo sam potrčao pravo prema najbližem neprijatelju i gledao kako ispari u bljesku pustošenja.

I smiješno, igranje uloga je proradilo.

Odabiri dijaloga Barbee, ti grubi, agresivni Barbarianski izbori, postali su komična zlata vrijedna scena. Bilo je nešto savršeno u tome kako ova moćna žena s ružičastim sjajem za usne razbija napete pregovore s apsolutno nikakvom finoćom. Gledati NPC-e kako pokušavaju racionalno razgovarati s njom, samo da bi ih dočekao bijes potaknut platinastom kosom, bio je sam po sebi nagrada.

Ali ono što me zaista osvojilo kod Barbie Barbare bila je njezina sposobnost da priču postavi u novi kontekst. Već poznavanje narativnih zaokreta dalo mi je slobodu da igram brzo i opušteno. Više se nisam brinula o tome da donesem „pravu“ odluku, već sam se mogla jednostavno odlučiti za opciju koja je najviše odgovarala Barbie Barbari. Spašavanje Shadowhearta na Nautiloidu, na primjer, nije bila planski donesena odluka. Nisam rješavala zagonetku otvaranja kapsule Eldritch Runom; otvorila sam je sirovom snagom kao da je od kartona.

Gdje je moje prvo igranje bilo pažljivo i moralno, Barbie je bila impulzivna i kaotična. Lomila je vrata umjesto da otvara brava, vikala na vjeverice i upuštala se u romanse bez imalo opreza. I sve je to imalo smisla jer je bila lik s vlastitim pogledom na svijet, bez obzira koliko smiješno to zvučalo.

Postoji nešto posebno u drugom igranju kada se u potpunosti posvetite ulozi. Znate kako se stvari odvijaju, pa nestaje pritisak, a ono što ostaje je igralište. To Baldur’s Gate 3 izvrsno radi. Nagrađuje kreativnost i hrabrost da u potpunosti izraziš svoje čudno malo srce kroz ulogu.

Život u plastici, fantastično je

Sada se ne mogu vratiti. Svaka druga gradnja - Nalogodavac, Varošanin, Svećenik - izgleda kao posao. Zahtijevaju razmišljanje. Planiranje. Održavanje mjere. A pomisao da ostanem zarobljen u borbi računajući vjerojatnosti navodi me na mišljenje: Barbie ovo ne bi prihvatila. Barbie bi bacila Goblina s litice i rekla da je dan gotov.

Barbie Barbarian dodatno mi je otvorila igru, ne maksimiziranjem, već potpunim uranjanjem u fantaziju. Naučila me je da ponekad, najzabavnija gradnja nije najučinkovitija, već ona koja te nasmijava dok zamahuješ svojom sjekirom.

Nije savršena. Ali ona je sve.