Film BioShock griješi što se temelji na prvoj igri
Znamo da se adaptacija filma BioShock priprema već godinama, ali mnogi od nas su to vjerojatno zaboravili ili pretpostavili da je tiho otkazana. Zapravo, originalna adaptacija je otkazana prije otprilike petnaest godina, ali je ponovno ušla u razvoj 2022. godine pod nadzorom Netflixa, s Francisom Lawrencem kao redateljem i Michaelom Greenom kao scenaristom.
Lawrence je upravo objavio The Long Walk, koji je dobio pozitivne kritike, dok je Green pisao za Smallville, Heroes, American Gods, i stvorio Blue Eye Samurai.
Vjerojatno nećemo vidjeti film još mnogo godina: prema intervjuu za The Direct, Lawrence je posvetio svoje vrijeme stvaranju Sunrise on the Reaping, prednastavku Igre gladi, a scenarij za adaptaciju BioShocka još je u izradi, pa će proći neko vrijeme prije nego što film uopće uđe u produkciju. Znamo, međutim, da će njegova priča biti zasnovana na prvoj igri.
BioShock se oslanja na pripovijedanje kroz okoliš i audio zapise
Ovo nije nužno loša stvar. BioShock nema strašnu priču, ni u kojem slučaju - kritičari su ga hvalili ne samo zbog toga što crpi inspiraciju iz fikcije i filozofije Ayn Rand, već i zbog toga što igrača potiče da se kritički uključi u to kroz dizajn igre. Njegov veliki zaplet smatran je velikim iskorakom u načinu na koji video igre i razvojni programeri mogu igrati s idejom agencije unutar videoigara. Njegov podvodni grad, Rapture, ikoničan je zbog upečatljive estetike inspirirane steampunkom i art dekom. Na prvi pogled, čini se kao izvrstan kandidat za filmsku adaptaciju.
Ali mislim da nije. Neke igre, poput The Last of Us, bolje odgovaraju izravnim adaptacijama priče jer su linearne, pune prikazanih scena i snažno fokusirane na likove i njihov razvoj. Kao što su mnogi kritičari napisali o TLOU-u, čini se da igra pokušava oponašati filmsku kvalitetu filma.
BioShock nije ovakav. Ima nekoliko odrezanih scena, ali većina priče se ispričava putem audio zapisa koje nalazite dok istražujete i kroz okruženja na koja naiđete. Morate se malo potruditi da sastavite što se događa oko vas, jer vam to nije servirano na pladnju kroz odrezane scene.
Zašto se ne osloniti na njegov snažni svijet da ispriča novu priču?
Filmovi, očito, znaju kako prikazati, a ne govoriti. Dobri filmovi to, barem, znaju. BioShock bi, u teoriji, mogao biti film koji prati svog protagonista kroz Rapturu, puštajući njegove audio zapise glasno da ih gledatelj upije i pokazujući njegova okruženja u velikim detaljima kako bi publika mogla sama shvatiti stvari.
Ali pripovijedanje gubi puno na snazi kada se konzumira u mediju koji po svom prirodnom svojstvu ne uključuje izbor i djelovanje igrača, jer je toliko toga što čini BioShock sjajnim upravo to što ruši ta očekivanja. Njegova je priča zanimljiva jer je igra.
Zanimljiviji pristup filmu BioShock bio bi osloniti se na otkriće iz BioShock Infinitea da postoji beskonačan broj univerzuma. Do sada je izašao tri igre BioShock, dok je četvrta trenutno zapela u paklu razvoja, a postoji toliko puno okruženja i priča koje bi se mogle ispričati unutar njegove mitologije, istovremeno posuđujući njegovu estetiku.
Ovo je uspjelo kod Amazon Primeove adaptacije Fall Outa, koja je ispričala originalnu priču unutar već dobro utvrđenog svijeta mnogih igara iz serijala. Snažno je crpila iz estetike svijeta dok je stvarala nove, zanimljive likove i priču koja je aludirala na događaje i teme igara, bez pretjeranih referenci. To je dovelo do hvaljenja kritike i s nestrpljenjem očekivane druge sezone.
Priča BioShocka se ne prenosi lako u klasičnu adaptaciju, ali njegov svijet i teme nejednakosti i političkih sukoba mogli bi poslužiti kao snažne osnove za nove priče unutar njegovog univerzuma. Zašto ne pokušati ispričati nešto što je bolje prilagođeno mediju umjesto da se izvorni materijal igre, koji je prvenstveno dizajniran za igru, prisiljava u okvir u kojem se ne uklapa savršeno?